Literatur im Dialog

Predavanje u okviru Europskoga tjedna u suradnji s Filozofsko-literarnim društvom „Idsteiner Mittwochsgesellschaft“, 4. svibnja 2016. godine u Idsteinu na Taunusu

Misli na sebe i dozvoli drugima da imaju tu privilegiju

Pokus sagledavanja uzroka straha od stranaca i traženje rješenja

Ksenofobija izražava iracionalni ili iracionalni strah od stranaca.  Suvremena  ksenofobija nastavak je povijesti netolerancije čije je primjere iznio već  Voltaire u Raspravi o toleranciji: Misli na sebe i dozvoli drugima da imaju tu privilegiju. [1]

Kroz esej Rasprava o toleranciji,  Voltaire nam otkriva zastrašujuću priču o nepravdi koja se pretvorila u društveni zločin, doduše prepoznat ali prekasno da bude i sprijećen. U Voltaireovo, predrevolucionarno vrijeme u Francuskoj na protestantizam se gledalo kao na svetogrđe. Vjerskim fanaticima katoličke provinjencije bilo je jednostavno optužiti svakoga tko bi imao drugačije poglede na svijet, pa i sa  potpuno neutemeljenim optužbama. Slučaj Jean Calas, o kojem nam govori Voltaire, je bio tek jedan od primjera. U listopadu 1761., najstariji sin Calasa, Marc Antonie, pronađen je obješen u Jeanovoj tekstilnoj radnji u Toulouseu. Nakon pronađenog tijela, igrom gluhih telefona, nastala je histerija među katoličkim pukom i pljuštale su optužbe prema protestantu Jean Calasu kako je objesio vlastitog sina i time ga spriječio (ili kaznio) jer je potonji prešao na katolicizam. Na prijekom sudu proglašen je krivim i u ožujku 1762. osuđen na mučenje do smrti.

Voltaire, doznavši za slučaj,  pokrenuo je kampanju za poništenje presude jer su protiv okrivljenog korištene isključivo fanatične predrasude prema drugoj religiji, a ne materijalni dokazi. Medijski odjek ovog publicističkog iskoraka, već dana istaknutog filozofa, je bio takav da je presuda bila poništena, ali tek  tri godine nakon izvršenja osude.

Rasprava o tolerancija, iako ju nalazimo i u Kantovom kategoričkom imperativu, ostala je više nego jedno stoljeće zapostavljena. Zato bi promatranje ne-tolerancije, posebno u formi suvremene pojave ksenofobije sa sociobiološkim, kulturnim i ekonomskim izvorima kao nekog oblika protumodernizacijskog otpora neoliberalnim vladama EU-a u doba globalizacije te  njihovim imigracijskim politikama, sve u kontekstu populacijske politike, kako to pokušava tumačiti sociolog Anđelko Milardović,[2]  bilo površno.

Više od jednog stoljeća poslije Voltaira/Kanta, Sigmund Freud je tek u dvadesetom stoljeću opisao ksenofobiju kao neurotični i situacijski oblik straha (fobije) i time utemeljio znanstveni pristup psihičkom procesu neurotičnog ponašanja masa. Ksenofobija se, prema Freudu temelji na ekskluzivnom i ne­prijateljskom imagu (imago: lat. slika) stranca. Kao takova, ona je rezultat ontogenetskog razvoja i odnosi se na razvoj  ponašanja i psihičkog života pojedinca od začeća  do smrti. Pored urođenih dispozicija i sredine, potrebna je i aktivnost pojedinca za razvoj neke osobine ili sposobnosti. Izostane li ta aktivnost ili se ona krivo usmjeri, pretvara se u neodgovarajući odgovor na stres. Emocionalni konflikt prelazi u fobiju, kod koje blokirani impuls pokušava da se izrazi kao maskirani odgovor. Ksenofobija je prema tome  primjer patološkog razvoja. Nadalje, u svom djelu Totem i tabu, S. Freud ukazuje 1925. godine kako primarna smetnja u razvoju pojedinca i kod neizgrađenih ili primitivnih kultura takvo neurotično ponašanje može zaprimiti kolektivno prihvaćenu normu ponašanja u društvenoj zajednici.[3]

A prema Gustave le Bonu, pripadnici i jedne visoke kulture u masi gube, ili mogu izgubiti kritične moralne kriterije i tako postati afektivni barbari. U masi pojedinac postaje lakovjeran i podliježe manipulacijama.[4]

Kao sastavnica suvremenih desno radikalnih populističkih ideologija, ksenofobija se u nasljeđu dvadesetog stoljeća određuje kao iracionalan strah od stranaca (praćen nesnošljivošću).

Fre­ud cijelu fobijsku konstrukciju opisuje već 1915. godine kao rezultat projiciranja nagonske opasnosti u zbilju i kaže: Ja (ego) se ponaša tako kao da mu opasnost (izvor straha) ne prijeti od vlastite nagonske pobude nego od vanjskog utiska i zbog toga mora na tu izvanjsku opasnost reagirati pokušajima bijega - fobijskim izbjegavanjem.[5] Iracionalne tjeskobe, prema Freudu često se prelaze u fobiju. Iracionalni strah Freud definira  kao „imago/slika“.  Ali  više nego slika, imago je u tom konstruktu stečena imaginarna shema, statični obrazac kroz koji subjekt promatra drugu osobu. Imago se, dakle, može objektivirati kako u osjećajima i ponašanjima tako i u slikama. Projekcija takvih „meta  páslíka“[6]- u podsvijesti pohranjenih idealnih slika o nekoj drugoj osobi iz okoline je nesvjesna vodeća slika i prema C.G. Jungu i normalan psihološki proces.

Tako  je prema Jungu i imago/slika normalna  psihička aktivnost koja se javlja na duboko nesvjesnom nivou[7], iliti  scenarij životne radnje prema sujetu nesvjesnog.

Ipak, a u širem kontekstu fanatizma i ksenofobije kao modernizirane inačice sekularnih fundamentalizama, su realne suvremene pojave  kakve su nam znane iz muzeja politike 20. stoljeća. Rasprostranjenost i fanatizma i  ksenofobije kao arhetipa, mogu se prepoznati, kako u psihoterapijskom radu, tako i u svakodnevnom životu. I tek u posebnom vrednovanju psihičkih procesa prepoznajemo razliku patološko-normalnog.

Kod normalnih ljudi imago/slike i arhetipovi dolaze do izražaja u manirama/mentalitetu, snovima, stvaralaštvu, ali i svakodnevnom stilu života. Na toj normalnj razine one igraju važnu ulogu tokom čitavog ljudskog postojanja jer imago/slike i arhetipovi su filogenetsko nasljeđe, univerzalno iskustvo prije iskustva. Oni su vremenski i prostorno neorijentirani. Arhetipovi imaju neovisnu psihičku aktivnost, ali su i sadržaji koji mogu da postanu svjesni.  Jung ističe kako naivni čovjek nije svjestan da najbliži srodnici koji djeluju na njega proizvode sliku u njemu, koja se samo djelomično podudara sa njima, dok je dobrim djelom sastavljena od materijala koji potiče iz samog subjekta. Imago/slika nastaje iz utjecaja roditelja, a i iz specifičnih reakcija djeteta, pa prema tome ta slika je smo uvjetno odraz objekta.[8]

Na osnovu tih, spomenutih misli, a u svjetlu represivnih nesposobnih vladajućih krugova, surovih pojedinaca, te konstantnog gušenja medijskih sloboda, slobode govora, slobode izražavanja, slobode i prava na drugačije misli, strah od stranca i.e. ksenofobija  jeste izlaganje modernijim verzijama dogmatizma kroz formiranje pseudosekularnog fundamentalizama. Realna opasnost je tu, da svi mi u određenim trenutcima postanemo onaj fanatizirani  puk iz Voltairova eseja o  Jean Calasu.

Ksenofobija je i danas pokušaj nametanja krivice zbog pripadanja drugoj naciji/etniji/vjeri, odnosno stigmatizacije identiteta onih drugih, onih kojima i Voltaire još 1763. godine dozvoljava privilegiju različitog mišljenja i izražavanja vlastitih identiteta.

Zato: Misli na sebe i dozvoli drugima da imaju tu privilegiju!

Kako se tu ne radi o pustom teoretskom razglabanju, zaključno navodim i prof. dr. Amartya Sena, nobelovca iz Zapadne Bengalije koji o nužnosti reidentifikacije pojedinca govori kao jedinog izlaza iz začaranog kruga masovne psihologije i nasilja.[9]

Ivica Košak