Literatur im Dialog

Marijana Dokoza rođena je 1978. godine u Galovcu pokraj Zadra. Uspješna je hrvatska književnica i novinarka koja je pisala za Zadarski list, Narodni list, Zadarski regional, Sport info, Viki, Arenu i Gloriju, a danas radi kao novinarka Večernjeg lista i urednica hrvatsko-njema-čkog mjesečnika Fenix Magazin.

 Do sada je, pod djevojačkim prezimenom Šare, objavila knjige poezije "Sjene prošlosti" (2004.) i "Dvorac tajni" (2008.) te romane "Izgubljeni u ljudskim mislima" (2005.) i "Naranyjin plač" (2011.), bestseler koji je dobio odlične kritike struke i čitateljstva.

Poezija joj je objavljivana na raznim književnim portalima, a kao zadarska književnica uvrštena je i u Zbornik suvremene hrvatske književnosti u Zadru. Trenutačno živi i stvara u Mainzu. (Riječ broj 47, Wiesbaden 2015.)

GRIJESI

Marijana Dokoza, Grijesi, Roman, Večernji list, Zagreb 2014. 256 stranica.

I najnoviji roman spisateljice Marijane Dokoze opisuje osobnu tragediju. Glavni lik u romanu je Ana. Trebala bi nam ta Ana svima biti poznata, ne kao osoba koja stanuje preko puta ili koju susrećemo svakodnevno na putu na posao, nego kao opis jedne sudbine, kao prikaz stanja koje se već pokoljenjima ponavlja u našem društvu. U društvenoj zajednici koja već kroz generacije nije sposobna uspostaviti tako potrebnu ravnotežu odnosa u obitelji i društvu, barem  tako da bi većina mogla  zadovoljiti osobne potrebe. Ana ne ukazuje na kataklizmu niti rješenje, nego zrcali jednu tragičnu stvarnost: - siromaštvo zabačenih sela, vječno krizna socijalizacija djece u okružju nasilja, alkohola i razvrata. Roman opisuje kako se društvo odnosi prema pojedincu: Sankcionira se potreba za ljubavlju! Iako se u pozadini vodi rat, iako patrijarhalna sklonost nasilju, neznanje, socijalna i materijalna  bijeda, besperspektivnost, neimaština i migracija vire iz svakog poglavlja,  jedini je grijeh onaj na koji  ukazuje roman: “zabranjena ljubav”.

 „Bože moj, kako si mogla?!“  Podiže se moralni prst, bez pravog  objašnjenje zašto sve drugo u životu osim bračne nevjere nije tako važno. Trenutak nevjere, kao utjeha i ispunjenje jednog iskonskog htijenja, pretvara se u prokletstvo koje izopačeno društvo nosi pred sobom kao lutku mesopusta na dan pokore da se spali. I sve će onda biti redu. Tako nekako glasi i poruka na kraju knjige: “Bog joj je dao drugu priliku.”

Prilika koju je imao i ovaj roman, da ukaže na izvore zla:  nasilje, alkoholnu ovisnost, mržnju, rat, migraciju, nejednakost…  No ta prilika je propuštena, pretočena je u jednostranu, gotovo pseudoreligioznu osudu preljuba. Sva ostala zla koja su spomenuta, tek onako, (usput) kao da nisu bitna. A i taj preljub se ne odvija pred očima čitatelja, koji ne saznaje ništa o  strasti, ljubavi i znoju. Kao da ga nije ni bilo.

Mala je dala, kažu tamo negdje u tom kraju iz kojeg dolazi Ana. I tako ostaje Ana zatočena u provinciji nekog velegrada, kojeg možemo ali i ne moramo zvati Split, jer se taj grad u romanu opisuje da bi  u zemljopis neupućeni čitatelj mogao pomisliti, to je predgrađe Frankfurta. Ili obrnuto. A bilo bi od koristi čitatelju zadovoljiti znatiželju,  kako se to ide u taj Frankfurt iz Splita?  I zašto?  Kakva je to ta nova odrednica Frankfurt? Odrednica koja nudi, bijeg, materijalu zbrinutost, ali i opasnost novog izazova.

Voljeli bi znati, kakav se to vodio rat i zbog čega  ljudi  u njemu ginu na neki nevidljiv, nedodirljiv način? Kakvi su to nasilnici koji teroriziraju obitelj? Opis tog nasilja je slabašan: - Pramen odrezane kose i podignuta ruka. I to je sve?! Ruka koja se nije spustila na udarac.

I ovaj roman, podiže glas, ali ne izgovora istinu do kraja.

Sudbina djevojčice Ane, koja u tekstu romana prerasta u zrelu ženu, ostaje naslućen samo kao poruka: Prošlost se ne može promijeniti! U novoj se sredini možemo sakriti, ali ne započinjemo novi život jer se: „Od grijeha prošlosti ne može sakriti“.

PROMOCIJA ROMANA MARIJANE DOKOZA

 Vidi tekst u Riječi broj 42, Wiesbaden 2012.