Progovori

Otvara li literatura nove perspektive bolje nego politička akcija?

Boualem Sansal

Savezna Republika Njemačka posvećuju tjedan uoči Blagdana plodova šarenom mnoštvu grašana iz redova doseljenika i migranata. To je tzv. Tjedan interkulture - Interkulturalni tjedan. Različite organizacije koriste ovu prigodu za tematiziranje problema stranaca, migranata i useljenika. Ne mali broj (20%) stanovnika Njemačke stranog je porijekla. 

Mnogi su ovdje našli utočište pred progonom, bilo u vlastitoj domovini, bilo da je matična zemlje doživjela stranu agresiju. Petak na kraju Tjedna interkulture posvećen je upravo tim izbjeglicama. Ovogodišnji moto za spomen Interkulturalnog tjedna glasio je: Dobro si došao, ma otkuda bio!

U nizu programa kulturnih društava, socijalnih organizacija i vjerskih zajednica, u Njemačkoj se tog dana sa posebnim naglaskom razmatraju problemi; uzroci i posljedice, a koje nastaju u samom progonu ili su vezeni na diskriminirajući karakter nasilja. 

U ratnom se pak nasilju ističe posebno položaj žena kao višestruke žrtve. Povijest međuljudskih sukoba bilježi seksualno nasilje nad ženama u svim epohama kao neku vrst kolateralne štete. 

Nova je kategorija u vrednovanju zlostavljanje žena nastala u ratu na teritoriji bivše Jugoslavije, gdje se silovanje upotrebljavalo kao oružje u strategiji etničkoga čišćenja.

Progovoriti o toj temi kroz literaturu i filmsku umjetnost, više je nego otvaranje nove perspektive, kako je to ukazano na Znanstvenoj radionici o ženama u ratu 2010. godine na Sveučilištu Siegenu1.

A literarna tribina pod naslovom Progovori – fikcionalni odraz genocidnog zlostavljanja žena tijekom rata je bio jedan lokalni doprinos Hrvatske kulturne zajednice u Njemačkoj u okviru Interkulturalnog tjedna 2012. Na ovogodišnjoj tribini promoviran je zbornik radova s navedenog znanstvenog skupa Žena u ratu. Zbornik radova izdaje se u knjizi pod naslovom: „Žrtve - plijen - glasnogovornice humanizacije? (Opfer - Beute - Boten der Humanisierung?2) u izdanju koautorice i voditeljice znanstvene radionice u Siegenu, dr. sc. Marijane Erstić.

U toj je radionici obrađen pristup u književnosti i filmu prema seksualnom nasilju nad ženama u ratu. Tim znanstvenih radnika i publicista posvetio je svoje istraživanje, ne na izvornu dokumentaciju ili osobne iskaze žrtava, nego analizu odraza njihove patnje u književnim i filmskim radovima.3 Takav pristup omogućava, prije svega lakši pristup za publiku. Knjiga ili film postaju na takav način posrednikom u javnoj komunikaciji ili pak odnosu prema žrtvi, ali isto tako i prema počiniteljima. Mi svakodnevno susrećemo žrtve i počinitelje. Jedni i drugi dijele našu svakodnevnicu bez prepoznatljivog vanjskog obilježja. A zadaća je umjetničkog djela da se ne zaboravi ono što žrtve ne mogu potisnuti u zaborav.

I u suvremenim sukobima, u kojima su žene i dalje manjina među borcima i onima koji idu u rat, ipak one trpe najveću štetu. Žene se suočavaju sa specifičnim i ponižavajućim oblicima seksualnog nasilja, koje se vrši sistematski sa ciljem ostvarivanja vojnih ili političkih ciljeva.

Rat je uvijek utjecao na muškarce i žene na drugačije načine. Muškarci se iz rata vraćaju kao heroji, žene ostaju žrtve. Žene su prve koje pogađa raspad infrastrukture, jer se bore da održe obitelji i brinu za stradale.  I po okončanju sukoba, žene ostaju posljedice seksualnog nasilja, uključujući neželjene trudnoće, spolno prenosive infekcije.

U patrijarhalnim, dakle maskulino dominantnom društvom prijeti i stigmatizacija.  Prijetnja seksualnog nasilja može se nastaviti i dalje, ili čak se i pojačati nakon prestanka sukoba, kao posljedica nesigurnosti i nekažnjivosti.  Žene se mogu naći prinuđene da se okrenu seksualnoj eksploataciji kako bi preživjele i izdržavale obitelji. Glasnija od poruke sudskih optužnica jeste javno iznošenje svih dimenzija tragedije koju trpe žene, ali koja pogađa cijelo društvo.

Fikcionalni odraz genocidnog zlostavljanja žena tijekom rata, glasio je hrvatski podnaslov pozivnice na tribinu.  Zašto fikcija? Fikcija predstavlja pričanje priča koje nisu u potpunosti bazirane na činjenicama. Bolje rečeno, fikcija je forma izmišljene naracije, jednog od četiri glavna retorička načina. Iako riječ fikcija potiče iz latinske riječi fictio, "formirati, stvoriti", fiktivni radovi ne trebaju u potpunosti biti nestvarni, te mogu uključivati stvarne ljude, mjesta i događaje. Fikcija može biti pismena ili usmena. Iako svaka fikcija nije nužno umjetnička, fikcija se smatra kao forma umjetnosti i/ili zabave.4


Dr.sc. Asghar Fassihi, Ivica Košak

Kada se govori o Lejli, romanu o bosanskoj djevojčici koja je pretrpjela višegodišnje zlostavljanje (roman Alexandre Cavelius5) pomalo je riskantno uvesti pojam fikcije i sjećanja. Sjećanje ovdje nije bilo motor stvaralaštva, nego u mnogo većoj mjeri radi se o traumi. Da bi se trauma prebrodila, potrebno je o njoj govoriti. U romanu je Leila prvo zanijemjela, a i kad je progovorila, ona priča u trećem licu.  "Kao da me nema" - prema istoimenom romanu Slavenke Drakulić. Spisatelljica Cavelius izlaže u prvom licu, što bi bio jednostavan izazov za empatiju da tu nije  "time line" fiktivnog dnevnika mame koji nas vraća iz fikcije u zbilju.  Urušavanje (Kristaliner Verfall6) zbivanja se ne događa u sjećanju, nago u zbilji svakodnevnice. Povijest (zapis sjećanja) je u pravilu epopeja (nostalgija?) herojskih djela. Ako pravilno shvaćamo ono  što kaže Deleuze: "...begegnet man unterhalb des Mythos ebenfalls der Unmittelbarkeit des  rohen Triebes und der sozialen Gewalt da der Trieb im gleichen Maße »kulturell« wie die Gewalt »natürlich«  ist. Es gibt verschiedene Weisen, aus dem Mythos ein gegenwärtiges Erleben zu ziehen, das zugleich die Unmöglichkeit zu leben bezeichnet..."7 Onda Metafora stvarnosti (Zeit-Bild) ostaje prikaz jedne sudbine (Leile) ali u kristalu naracije Alexandre Cavelius. I upravo ta kristalina struktura fikcije nam dopušta da iz priče (Mythos) doživimo (empatički) jednu stvarnost koju je (bi) inače (bilo) nemoguće živjeti. Kod spisateljice Cavelius heroji ne postoje!  Leila susreće samo  trivijalne protagoniste  humanizma, one koji u svakom trenutku mogu  iznevjeriti i postati nasilnici.

I poslije završetka rata nastavlja se sukob konkurencije sjećanja.8 Ovaj sukob nastaje u ne nužnoj razlici vrednovanja historiografskih činjenica, a kod kojega svako pronalazi svoju priču. Opasnost i prijetnja suživotu predstavlja burna rasprava o povijesnoj slici na Balkanu, a koja dokazuje napetost između povijesti u smislu identiteta memorije i historiografije kao objektivirane zapisa. Ova diskusija, koja se vodi ne samo kod Južnih Slavena, je slika slijepog patriotizma kao vječno ponavljani pokušaja konzervativaca da ostvare političke ciljeve, tako da povijest instrumentaliziraju kao nacionalnu svijest i stvore nekakvu vrst kolektivnog sjećanja. Ili kako nam porućuje nobelovac Amartya Sen: Iluzija (povijesnog) identita je iskonski izvor nasilja, a ne nepostojeći sukob civilizicija!9

Ovara li literatura nove perspektive bolje ode političkih akcija? Ovo je pitanje, a koje je postavio Boualem Sansal, Alžirski pisac i primatelj prošlogodišnje (2011.) Mirovne nagrade Saveza njemačkih knjižara u Frankfurtu. Ovogodišnja Mirovna nagrada Njemačkih knjižara dodijeljuje se kineskom piscu Liao Yiwu10, koji je, nakon što je bio izložen političkom progonu u Kini, prošle godine emigrirao u Njemačku. Liao Yiwu se iskazao kao glasnogovornik onih koji su u nemoći nanesene patnje zašutjeli.

2012. godina je proglašena – Godinom kulturnog dijaloga između Europske unije i Narodne Republike Kine, tako ovogodišnja dodjela nagrade za mir nije samo provokacija tipična za samovjerene predstavnike Zapadnih demokracija, nego uistinu iskorak iz šutnje. Kineski disident Liao Yiwu je proveo četiri godine u zatvoru, a njegove su knjige u Kini zabranjene. 

Unatoč zabrani izlaska iz zemlje, on je uspio doći u Njemačku. Bijeg Liao Yiwua uslijedio je nakon snažna pritiska kineskih vlasti da se njegova nova knjiga o boravku u zatvoru nakon gušenja demokratskog pokreta 1989. ne objavi u inozemstvu.

Tražim slobodu da pišem i objavljujem“ - ovo pravo, a koje zahtjeva Liao Yivu ima svoje opravdanje i u proglašavanju Europskog dana učenja stranih jezika, a koje se obilježilo upravo u srijedu, 26. rujna – na dan održavanje javna tribine u organizaciji Hrvatske kulturne zajednice iz Wiesbadena. Promociju djela Liao Yiwua izveo je iranski disident, dr. Asghar Fasihi.

Najnoviji izraz sukoba konkurentnih sjećanja jeste oživljavanje spora kako bi se obezvrijedila međunarodna pravna osuda rata. U napetosti između povijesti i pamćenja, postavlja se pitanje kakav razvoj nacionalnog sjećanja je moguć, kada je kolektivno sjećanje jednog dijela stanovništva u suprotnosti s drugim dijelom društva i u uvjetima gdje vladajuća partija nameće svoju verziju istine? Samo jedno kritičko preispitivanje sjećanja može obraniti historiografiju od dogmatskih zaključaka. Tomu treba suprotstaviti zajedničku percepciju povijesti, njenih vrijednosti te identičnih povijesnih samo po sebi razumljivosti za sve zajednice, narode ili pojedince.

Sadašnjost se u zajednici treba tumačiti na razini zajedničkog razumijevanja prošlosti. Neispunjene potrebe, a koje su dovele do identifikacije (s vlastitom pričom) mogu podijeliti društvo i prema S. Freudu dovesti do psihičkih poremećaja pojedinaca.11

U tom svjetlu treba promatrati sposobnost ljudske vrste da reagira na svaki izazov agresivno, a kako je to zapazio Alexander Mitscherlich: „Kulturna je pak zadaća svake civilizacije da, nakon što su savladane elementarne ljudske potrebe, pristupi ublažavanju neprijateljstva i svake agresivne forme ponašanja i to kroz jačanje suosjećanja za druge te razumijevanje i tuđih motiva.“12

O tome treba govoriti, a ne šutjeti! Utisak umjetničke obrade na publiku nije manje bolan od direktnog sučeljavanja sa iskazom žrtve, ali olakšava da se iz uvjetne anonimnosti usmjeri pozornost na tragediju podnesenoga nasilja. Umjetnost ovdje služi kao medij ali i uputa, - kako da se podnese nepodnošljivo i kako živjeti unatoč bolnom sjećanju!13

Ivica Košak

1 Quelle: http://www.uni-siegen.de/start/news/oeffentlichkeit/314865.html
2 Slavija Kabic, Marijana Erstic (Hrsg):Opfer - Beute - Boten der Humanisierung? Zur künstlerischen Rezeption der Überlebensstrategien von Frauen im Bosnienkrieg und im Zweiten Weltkrieg. Transcript 2012.
3 Elisabeth von Erdmann: Vergewaltigung als Kommunikation zwischen Männern. Kontexte und Auseinandersetzung in Publizistik und Literatur. Marijana Erstić: „Glück“ (2009) – Eine Skizze zu Ferdinand von Schirachs Kurzgeschichte miteinem Blick auf den gleichnamigen Spielfilm von Doris Dörrie (2011). Uta Fenske: Den Krieg bezeugen:STURM (2009). Walburga Hülk,Gregor Schuhen: Wie stereotyp darf ein Kriegsfilm sein? Max Färberböcks ANONYMA – EINE FRAU IN BERLIN (2008). Slavija Kabić: Namenlos, gesichtslos, austauschbar‘:Menschlichkeit und Bestialität im Roman Als gäbe es mich nicht von Slavenka Drakulić. Hermann Korte: Aktivierung des Weißraums. Zur Typographie des Schweigens in E 71. Mitschrift aus Bihać und Krajina. Britta Künkel: BERLIN `36.Erfahrungen einer jüdischen Sportlerin in der NS-Zeit und die filmische Umsetzung. Dunja Melčić: Die post-jugoslawischen Kriege in den Massenmedien. Eine kommunikationstheoretische Betrachtung mit besondererBerücksichtigung der Massenvergewaltigung. Tanja Schwan: „Die Grenzen meiner Sprache sind die Grenzen meines Körpers“.Zur filmischen Inszenierung von Schmerz in ESMAS GEHEIMNIS. Ludwig Steindorff: Der Krieg in Bosnien-Herzegowina. Mehr als Konkurrenz der Erinnerungen. Natasza Stelmaszyk: Die Antigone von Katyń. Die Frauenporträts in Andrzej Wajdas Film DAS MASSAKER VON KATYŃ.
4 http://de.wikipedia.org/wiki/Fiktion
5 Andrea Cavelius: Leila - ein bosnisches Mädchen, Ullstein 2001.
6 Marijana Erstić: Kristalliner Verfall: Luchino Viscontis (Familien-)Bilder al di là della fissità del quadro, Universitätsverlag Winter 2008.
7 Gilles Deleuze:  Das Zeit-Bild, Kino 2, Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main I991, S. 282
8 Cf. Thomas Güde: Erinnern an Okinawa: Konstruktion von nationalem Gedächtnis in einer Gesellschaft konkurrierender kollektiver Gedächtnisse. Grinverlag 2011.
9Amartya Sen: Die Identitätsfalle: Warum es keinen Krieg der Kulturen gibt, Deutscher Taschenbuch Verlag 2010.
10 Liao Yiwu: Fräulein Hallo und der Bauernkaiser: Chinas Gesellschaft von unten, S. Fischer Verlag; Auflage 2009.
11 Sigmund Freud: Die Verdrängung. In: Das Unbewußte. Schriften zur Psychoanalyse. S. Fischer Verlag 1963, Seite 69, zuerst erschienen in: Zeitschrift f. Psychoanalyse 1915, Bd. III; Gesammelte Werke, S. Fischer, Bd. X
12 Alexander Mitscherlich: Über Feindseligkeit und hergestellte Dummheit. Europäische Verlagsanstalt, Hamburg 1993.
13 Epilog: Svjedočanstvo žrtava nasilja (iz logora Omarska, ljeto 1992.) pred UN tribunalom doprinijelo je i novom vrednovanja u međunarodnom pravu: - silovanje u ratu je danas u međunarodnom pravu okarakterizirano kao ratni zločin!