De Institutione Bene Vivendi
De institutione bene vivendi per exampla sanctorum – Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca najpoznatije
je i najpopularnije latinsko djelo Marka Marulića, ujedno i jedno od
najčešće prevođenih Marulićevih djela u ranom novovjekovlju.
De institutione bene vivendi per exampla sanctorum svojevrstan
je zbornik temeljnih zasada i načela kršćanske etike s uputama u
praktičan kršćanski život, potkrijepljenima bezbrojnim primjerima i
navodima iz evanđelja, svetih otaca i života svetaca. Ali Marulić svoje
pouke ne iznosi apstraktnim jezikom kršćanske moralke, već pojedinu
vrlinu odnosno slabost ilustrira nizom primjera iz života svetaca ili iz
Biblije, nizom pričica, anegdota, koje su egzemplarne za određeni
problem, stoga je djelo i svojevrsna zbirka kratkih priča. Naime,
dominantno obilježje Marulićeve naracije nije teoretska ni apstraktna
sublimacija pojedinih problema kršćanske etike, nego je vrijednost
njegova djela u živom, dinamičnom pripovijedanju, u brzom smjenjivanju
pripovijedanih događaja, u nizanju kratkih anegdota te, kao i svako
takvo pričanje, posjeduje čar jednostavnosti i naivnosti. Takvom
koncepcijom djela Marulić se pokazuje i kao vrstan prozaik, a i dobar
psiholog. Tako, nižući brzim tempom razne anegdote za pojedinu vrlinu i
krepost, Marulićevo djelo predstavlja se kao zanimljiva fabularna proza,
ispričana napeto, zanimljiva po sadržajnim elementima, oblikovana
zgusnutim i jezgrovitim stilom, jednostavna i jasna u misli, poruci i po
stilu. Na taj način ono je djelovalo ne samo na Marulićeve suvremenike
nego može djelovati kao vrsna proza i na suvremenog čitatelja.
Tiskano prvi put 1506. u Mlecima, izdavano je to djelo do kraja 17.
stoljeća četrdesetak puta, i to kako u latinskom izvorniku tako i u
prijevodima na najpoznatije svjetske, odnosno europske jezike;
talijanski je prijevod izašao u dvanaest izdanja, njemački u šest, a
francuski i portugalski prijevod u jednom izdanju.
Djelo je podijeljeno u šest knjiga, broji ukupno 71 poglavlje, a svako
poglavlje nosi sadržaju primjeren naslov. U prvoj knjizi govori se o
temeljnim kršćanskim vrlinama te se ističe potreba preziranja zemaljskih
dobara, naglašava se ispraznost zemaljske slave i potreba poniznosti. U
drugoj knjizi razni junaci, sveci, primjeri su pouke u molitvi, načinu
čitanja Svetog pisma i vjerovanja u jednog Boga. U trećoj knjizi govori
se o ljubavi prema Bogu, prema prijateljima i neprijateljima, a zatim se
pripovijeda o potrebi uzdržavanja od tjelesnih užitaka. Četvrta knjiga
tematski se nastavlja na treću: priča o kažnjavanju tijela postom, o
jednostavnosti i štedljivosti u jelu i pilu, a zatim se pripovijeda o
poslušnosti, o gajenju istine i izbjegavanju laži, o krotkosti srca, o
šutljivosti i umjerenosti u govoru. Ta knjiga završava razmatranjem o
presvetoj pričesti. U petoj knjizi govori se o trpljenju i trpeljivosti
kao temeljnoj kršćanskoj vrlini te se priča o trpljenju nepravde,
bolesti, štete, o trpljenju mučenika i mučenica, a nakon toga dolazi niz
razmatranja o smrti. To je poglavlje logičan prijelaz na šestu knjigu, u
kojoj se govori o Posljednjem sudu, toj najčešćoj srednjovjekovnoj
temi, a čestoj i u sama Marulića. Cijela šesta knjiga oblikovana je kao
religiozno-moralistički traktat u kojem se razmatraju dominantni
problemi vezani uz Posljednji sud.