HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA

Hommage à Radoslav Katičić, (Zagreb, 3. srpnja 1930. – Beč, 10. kolovoza 2019.) hrvatski jezikoslovac i književni povjesničar. Kroz rekonstrukciju praslavenskoga sakralnog pjesništva prof. Katičić je napravio prikaz konteksta kršćanskog i pretkršćanskog svjetonazora.

Moderacija: Redakcija časopisa RIJEČ

srijeda, 9. listopada, 2019. godine,  19:00 sati

 Dom kardinala Kuharića (Hrvatska katolička misija)

Holsteinstr. 15a, (ugao Waldstrasse 39a), Wiesbaden



Vilinska vrata

I dalje tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine

  

Radoslav (1930), klasični filolog, jezikoslovac, indoeuropeist, indolog i slavist, jedan je od najistaknutijih hrvatskih znanstvenika u zemlji i svijetu na području humanističkih znanosti tumači i rekonstruira u knjizi Vilinska vrata  svete tekstove, obrede i vjerovanja naše pretkršćanske starine.

U trinaest poglavlja  Katičić  donosi priče vezane za hrvatsko podneblje, konkretna mjesta i sredine u zemljopisu jugoistočne Europe. U njima on upućuje na obilježja naše stare, pretkršćanske vjere i narodnih običaja, a koja su povezane sa samim zemljištem.  I naslov djela dolazi iz studije (u knjizi je to šesto poglavlje) o istoimenome mjestu na Velebitu.

Vilinska vrata četvrta su knjiga profesora Radoslava Katičića u nizu razlučivanja  svetih pjesama naše pretkršćanske starine. Prethodne knjige govore o našoj „staroj vjeri“ koja je postojala prije službenog prihvaćanja ili nametnutog kršćanstva. U knjizi se predstavljaju rezultati istraživanja o podacima koji upućuju na vezu s svjetskom, posebno indoeuropskom baštinom.

U usmenoj književnosti svih naroda slavenskog jezika ugrađeni su ulomci praslavenske sakralne poezije. U tim obrednim pjesmama kazivao se mit i skroviti sveti odnosi u svijetu. Ti nam ulomci omogućuju da ponešto pouzdano saznamo o svojoj staroj vjeri. Ova knjiga je osebujni znanstveni radi o onom što se može znati o vjeri starih Slavena po tragovima kako se mogu pronaći u jezicima slavenskih naroda, a posebno u zapisima  usmene književnosti. Autor, koliko je moguće, i u ovoj knjizi rekonstruira tekstove, a ovi, tako rekonstruirani tekstovi govore o vjerskim sadržajima i predodžbama starih Slavena te na taj način sami kazuju mitove. U Vilinskim vratima Katičić promatra kako se pretkršćanska predaja preoblikuje i nastavlja u kršćanskoj, kako su novopokršteni ljudi elemente svoje stare vjere prilagođavali novoj vjeri i tako preoblikovane i prilagođene zadržavali i predavali dalje potomcima.

Utvrđivanje staroga, ishodišnog stanja zahtijeva intenzivno bavljenje mijenom. Valja iznaći i utvrditi kako se je stara vjera mijenjala u doticaju s kršćanstvom i kako se je kršćanstvo mijenjalo u tijesnom i dugotrajnom doticaju sa starom vjerom. Kroz duga stoljeća jedno je živjelo u uskom dodiru s drugim. Svečani čin na Crkvini u Biskupiji nije mogao trenutačno iščupati staru vjeru narodu iz duše."[1]

Izraz vilinska vrata, kojim je naslovljena ova knjiga bio je naziv zagrebačko-zadarskog projekta za pomno i svestrano istraživanje i vrednovanje tradicijske kulture južnoga Velebita.

Narod s obiju strana južnoga Velebita vjeruje u vile koje žive i kreću se  u stjenovittim vrletima. A to se   vjerovanje odražava i u mjesnim imenima toga kraja. Osobito je dojmljivo i duboko se  usijeca  Vilinska vrata. Po narodnom vjerovanju, vile izlaze kroz ta vrata na zborovanja u planini.


[1] Radoslav Katičić: Vilinska vrata, Matica hrvatska, Zagreb 2014, str. 7

 



 Kroatische Kulturgemeinschaft - Facebookgruppe 


Dieses Dokument wurde zuletzt geändert am :